ruzmarinke

KOŽULEC JE GOTOV

Ne trebam puno govoriti , jer sve je rečeno, a sada se i vidi. Konačno je gotov kožulec. Uspjela sam ga zgotoviti za nastup u crkvi u Šestinama na Štefanje. Krzno je pravo i za to moram zahvaliti prijatelju Mariju koji mi je krzno nabavio u Bosni. To bi se moglo nazavati međunarodna suradnja. Krzno sam pokušala šivati na mašinu, ali nije išlo, jer je predebelo, pa kako to kod mene ide, sašila sam ga na ruke. Prvo probušila rupicu sa šilom , a onda igla s koncem. I tako malo pomalo. Zapravo veći dio kožulca je šivan na ruke. Jest da su mi prsti ispikani, ali isplatilo se . Zadovoljna sam učinkom. Trudila sam se da što manje odstupam od origunala, i pratila originalne elemente koji se na njemu nalaza. Kao primjerak imala sam jedan kožulec , star preko 70 g. Motivi su skinuti vjerno i u točnoj veličini. Bilo bi idealno da sam uspjela nabaviti pravu kožu, i bez lažne skromnosti , bio bi savršen. Ali teško da bih se ponovo upuštala u avanturu izrade još jednog. Možda kad mi se prsti oporave!

KOŽULEC S PRIJEDA



KOŽULEC STRAGA

ČESTIT BOŽIĆ

Radujmo se i mi , dakle, svi danas,
Jer se rodi Isus slatki i za nas.
Hajdmo braćo , k slavnom gradu Betlehemu,
Pokloniti se spasitelju našemu.

Puni sreće i veselja pođimo,
Njemu svi se poklonimo,
jer otajstvo to je sveto, veliko.



Potiho je prošla još jedna godina dana. U užurbanom radu i poslu vrijeme prolazi još brže.
Iza nas je prslavljena godišnjica 1. Nastupa na izložbi švelja, koju smo proslavile u veselom i dobrom raspoloženju , ali i u radnom , jer pripreme za predstojeće nastupe bile su žestoke.



Dane i dane napornog rada proslavile smo sa slasnom tortom i pokojom čestitarskom pjesmom , a našu najdražu voditeljicu iznenadile smo predivnim buketom cvijeća. Pa , zaslužila je. Tako je mlada i lijepa, a nadsve puna strpljenja i volje , kad je uspjela od nas stvoriti pravi ženski zbor.



Neki bi zli jezici bacili kakav zloban komentar, ali nas se to ne dotikavlje , jer važno je pjevati, družiti se i uživati. Moram reći da sam se iz petnih žila trudila da te žene ujedinim i zbližim , da si vjeruju, da žive za probe i trenutke zajedničkog druženja. Mislim da sam u tome i uspjela, uz pokoju žrtvu, jer uvijek se nađe neka sitna , emocionalno osakaćena dušica koja želi to zajedništvo uništiti.Ali , na njih ne treba gubiti vrijeme. Možda je na trenutak došlo do pomutnje unutar redova, ali kad se situacija smirila, postale smo jedno, složnije no ikad.



U takvoj atmosferi prošli su i protekli dani , kad smo se pripremali za naš najveći i najsvećaniji veliki Božićni koncert u crkvi sv.Mirka u Šestinama. Pripremele smo se tako zdušno sa žarom u srcu. Koncert je uspio, bila nas je puna crkva, što nas u predivnoj šestinskoj narodnoj nošnji, što posjetioca koji su nas slušali. Hvala svima koji su došli i odali zahvalu našem radu svojim velikim pljeskom. Naravno da odajem čast i našem muškom zboru i tamburašima , i naravno voditeljima, koji su svoje točke izveli besprijekorno, a ne moram spominjati da su najmanji članovi društva izazvali posebne ovacije kod publike. Kome treba najviše zahvaliti na takvom radu , nego najmanjima , jer ipak će u njima zauvijek ostati klica ljubavi prema tradiciji,prema kulturi iz koje su izniknuli, ljubav prema domovini i prema onome što je njegov narod činio kroz vjekove, nešto što se ne smije prepustiti zaboravu.Bilo je posebno .



Ovim putem želim Čestit i blagoslovljen Božić svim svojim pucicama.
Želim da ima svaki dan bude obasjan Božjom svjetlošću da ne bude tmine i mraka na njihovim putima.
Poseban blagoslov i velike želje brzog ozdravljenja i oporavka želim gospođi, predragoj Mariji , koja je ovaj Božić provela u velikoj tuzi i bolovima. Želim da zna da smo sve uz nju i da joj želimo obilje zdravlja, i želim da zna da u svemu tome nije sama. Kad je prije nekog vremena operirana, rekla je da za Božić bude s nama , pa makar na peti doskakutala, ali nažalost bolest je uzela maha više nego je smjela. Marija volimo Vas.

Kakva je ljubav u našem zboru i da zapravo ne možemo više jedna bez druge , govori i slijedeća slika suza i plaća jer gospođa Štefica nije smjela pjevati ove dane , radi zdravstvenih problema. Kad nas je vidjela sve zajedno u nošnji kako ulazimo u crkvu, a nije s nama, klekla je u klecalo i iz dubine duše zaplakala kao malo dijete. I mi s njom. Ma, doći ćete Vi k nama pjevati. Čestitam Božić i gospođi Barici, koja je također bolesna, ali uskoro se vraća.

Ali, dosta tuge, jer Božić je blagdan radosti i veselja, beskrajne nade . Zbrajamo dobre i loše emocije, a loše odbacimo i zaboravimo. Odbacimo svaku svađu, ljubomoru, spletkarenje, razdore i zavist. Odjenimo na sebe plašt dobrote, blagosti , strpljenja, ljubavi prema drugima . Rođenje Isusovo s neba je dar, želim da Vam Isus podari mir , radost i blagost.

Svim članovima društva Sljeme, svim posjetiteljima moga bloga, svim onima koji su zatrpali moj mail čestitkama i raznim porukama i kojima obećajem da ću na blog staviti nove muštre za pletenje i heklanje, i svim ljudima dobre volje i vesela srca, želim čestit i blagoslovljen Božić !

Nastup na Trgu : ADVENT U SRCU ZAGREBA

ŽENSKI ZBOR





TAMBURAŠI

RUBAČA

Rubača tj.košulja sašivena je od bijelog ili žučkastog domaćeg platna.Krojena je tako do doseže do iznad koljena.Na prednjoj strani ima jednu veliku "faldu",a na prsima nekoliko manjih. Rukavi su bogato nabrani, a na remenima su poslagane sitnije "falde", njih oko 10 -12.

Kad je moj tata morao u vojsku, još davne 1956.kada je se u vojsci bilo po 3 godine, njegova mama mu je na odlasku rekla: "sinek moj dragi, bum ti rubaču zešila, jer kad se vrneš , mene morti već nebu, pa buš imal rubaču, kaj se buš ženil v noj." Baka je još dugo bila živa, a moj tata se ženil u nekoj drugoj rubači. Ali namjera je bila dobra - za svaki slučaj.

I ja sam sašila rubače dvije, ali ne za ženidbu, nego mojim tamburašima za sviranje. Kad nisu u šestinskoj nošnji , sviraju u bijelim rubačama, crnim hlačama i crnim lajbekima, naravno i visoke crne čizme.



Moji tmburaši su narasli, jedan u visinu, drugi u širinu , pa su ima hitno trebale nove rubače. Teško mi je bilo naći adekvatnu zamjenu za domaće platno, ali snašla sam se. Neke tkanine kao što je popelin i sl. nisu dobri za ovakvu vrstu odjevnog predmeta jer su previše prozirni, a i ne padaju kako bi trebali. Rubača mora biti rađena od čvrstog, najbolje domaćeg platana, koji dobro stoji da ima formu. Moraju biti raskošni rukavi ,a falde na prsima se trebaju dobro isticati.

Rubača sprijeda:



Rubača straga

PLETENE RUKAVICE - KNITTING GLOVES

Stigla je zima. Pao i je i prvi snijeg , barem na vrh brda, ako ne u dolini.
Da bi nam bilo toplo , nije dovoljno da su noge tople, nego treba dobro zagrijati i ruke. Za to su nam potrebne dobre, tople rukavice. Naravno, da se mogu kupiti svih vrsta i boja, ali ja više volim one koje sama ispletem. Obično pletem od ostatka vune,da potrošim"ficleke" koji mi ostanu od kakve veste ili pulovera.

Ja to radim ovako:
Za izračunavanje broja očica uzima se kao mjera naširi dio šake, povrh zglobova pešća.Za početak rukavice , nametnite 48 očica i orukvicu pletite kompetom igala debljine 3,5 mm.

Za jači palac morate izraditi klinasti umetak. Nakon što završite orukvicu, nakon otprilike 4 kruga glatkog boda , za klinasti umetak premjestite 6 očica sa 1.igle na dodatnu iglu.Dodavati morate uvijek na početku i na kraju te igle. Za lijevu rukavicu izdvojite za palac 6 očica sa 4.igle.



Raspored očica za izradu palca:
6 očica klinastog umetka ostavite na igli , 5 očica prebacite na 2.iglu, 12.očicu na 3. iglu i na nju umetnite još 6 novih očica.



Iglom na kojoj su nametnute očice ispletite 1 očicu s 1. igle.Tim malim trikom ćete sprijećiti da se ni na jednoj strani nametnutog reda očice ne izduže.



U 1.krugu pletenja palca nemetnute očice ispletite kao okrenute prave očice.
Palac ispletite dovoljno dug i onda oblikujte vrh.



Kraj niti provucite kroz preostale 3 očice , iglu ubodite u rupicu na samom vrhu , izvrnite palac , nit dobro zategnite i ušijte.



Raspored očica za desnu rukavicu:
Uzmite 2 očice s 4. igle, s nametnutoga reda za palac isto toliko očica i nekoliko s iduće igle.

Raspored očica za lijevu rukavicu:
Uzmite nekoliko očica s 4.igle , iz nametnutoga reda za palac isto toliko očica i 2 očice s 1.igle.



Da novu radnu nit možete lakše držati . provucite njezin kraj kroz rukavicu gore.
Da zatvorite rupice što nastanu uz očice palca, lijevo i desno od njih dodajte po 1 očicu, i tu dodanu očicu odmah oduzmite, tj. ispletetite zajedno s prvom odnosno posljednjom očicom palca.



Nakon 1.kruga razdijelite očice jednako na sve 4 igle. Raspoređivati započnite od dviju očica ispred palca.Rukavicu bez prstiju pleteite sve do vrha malog prsta, te oduzimanjem očica oblikujte vrh.



Za taj vrh oduzimajte uvijek na kraju 4.igle i na početku 1,igle, na kraju 2.igle i na početku 3.igle.
Između oduzetih leže 2 očice prave očice.
Posljednje 4 očice završite bodom pletenja i kraj niti uredno ušijte.





Rukavicu s prstima pletite do postavne linije prstiju kao i rukavicu bez prstiju.
Ispletite klinasti umetak.Kad stignete do postavne linije očice rasporetite tako da pazite da palac bude na pravom mjestu ( za lijevi i desni palac),tj.2 očice unutar 1.igle.



Ako ste očice raspodjelili bez ostatka oduzmite 1 očicu od malog prsta.Ako je očica ostalo,onda se one dodaju kažiprstu.Ako ostanu 3 očice , 1 očicu dodajte srednjaku, a 2 očice malom prstu.
Očice kažiprsta ostaju na iglama, a ostale predjenite na pomoćnu nit ili na siguronosne igle.



Nametnite 3 očice za "mostić" kojim se nadlanica spaja s dlanom. Da ne ostanu rupice između nametnutih i ostalih očica, prenestite 2 očice ispred i 2 očice iza nametnutih očica.



Ispletite kažiprst do kraja.
Zatim izrađujte srednjak.Preuzmite na igle očice predviđene za nj i očice iz nametnutoga reda predhodnog prsta.Opet dodajte lijevo i desno 1 očicu koju ćete u slijedećem krugu opet oduzeti isplevši je zajedno s nametnutom očicom. Na taj način izbjegnu se rupice na pojedinom prstima.

Budući da svaki prst treba otprilike isti broj očica, za mostić nametnite samo 2 očice. Samo mali prst ima 2-3 očice manje od ostalih prstiju.

BURDAMODEN - modeli-krojevi-šivanje

Ovih dana smo imali veliku akciju pospremanja i čišćenja. Naime, za koji dan će odvoziti krupni otpad, pa smo malo čistili oko kuće , u podrumu, tavanu .Iako barem dva puta godišnje odvoze krupni otpad , svaki put "naberemo" popriličnu količinu stvari koje čuvam jer bi mi mogle jednog dana trebati. Tako je i moj tata čuvao mnoge stvari, koje na kraju samo smetaju i skupljaju prašinu, a rijetko za nešto konkretno posluže.

Primili se posla i na tavanu. Paučine i prašine ko u priči, a u jednom mračnom kutu tavana, gdje je krov vrlo nisko i gdje nikada ne zalazim , radi prašine i radi toga jer nemam potrebu tamo ići, našla sam jedan stari, prastari kofer iliti kovčeg. Doista stari , jer je kockasti i kartonski , kakvi su bili 50-tih godina prošlog stoljeća. Sav prašnjav i zaboravljen u mračnom kutu tavana, a s tim je kovčegom moj tata krenuo u život za kruhom. Skrasio se i zaboravio na njega. Sad bi netko milslio kakva se mračna tajna skriva u tom kovčegu , i kakvu priču prošlosti i izgubljenih vremena priča.

Ma nije ništa tako tajanstveno , ali ipak ima veze s prošlošću . Otvorivši kofer našla sam hrpu knjiga , što svojih iz osnovne škole, što od mojih roditelja dok su se oni školovali. Između ostalog našla sam 4 stare Burde iz 1965-1968 g. Ne moram reći koliko me oduševilo otkriće.



Modeli i krojevi iz doba kada je moja mama šivala sebi odjeću po najnovijoj modi,još se tada nisam ni rodila. Kako nije imala novac za kupovanje novih modernih modela, morala je šivati sama . Završila je tečaj šivanja u tadašnjem "Singeru" na Trgu i šivala. Uvijek su me oduševljavale njezine haljine , na starim slikama. Uvijek moderna i trendi.Vadila je krojeve iz Burde, a materijale je kupila u Njemačkoj gdje je neko vrijeme radila.

Oduševilo me to što mi je ostalo nešto od nje i iz toga doba. Zanimljivi modeli , koji bi uz male prepravke i prilagodbe i danas itekako bili moderni i IN.



Deja vu , povijest se ponavlja, krv nije voda , rekli bi stari.
I ja sam završila tečaj šivanja, ali u Bagatu, jer više nema Singera. A, najviše sam naučila šivati, naravno uz dobru volju, talenat i uz Burdu. Na samom početku moje krojačke karijere, znalo mi se dogoditi da nisam mogla spavati kada nisam znala nešto sašiti, a moralo je biti baš to.
Ponekad bi i bacila sašiveno, jer nije bilo onako kako sam si ja zamislila. I danas šivam , djelomično zato što si ne mogu kupiti skupu haljinu koja je zadnji krik mode, ali navećim dijelom je ne želim kupiti jer kad vidim model, znam da je mogu sašiti sama za puno manje novaca , a još je tome unikat.

Danas više ne bacam sašivene modele, jer nakon toliko godina sam se usavršila u šivanju i krojenju. Kad si nešto zamislim , nacrtam model i sama napravim kroj i sašijem. Kad nešto vidim nema toga što neću sašiti.
To se vidi i na mojim nošnjama koje radim preko fotografija, rijetko kada imam opipljiv model. Gledam, vrtim, crtam i tada mi dođe. U glavu - vizija , u prste - stvaralaštvo.
Nikada me nije napustio onaj stvaralački žar prema stvaranju i šivanju. I ,od 1988 . kad sam kupila svoju Singericu, nisam je zatvorila i pospremila u ormar. Stalno je u pogonu i spremna , jer kad me "zgrabi" stvaralačka ekstaza sve mora biti spremno , pa konci frcaju na sve strane.

KRALJIČIN ZDENAC I CRNA KRALJICA

Više nikada ne idem ni metar od kuće bez svoga foto-aparata. Uvijek ga nosim sa sobom, ali sada kad se nekaj događa, ja ga nemam.

Svake nedjelje sa svojim dragim ,obavezno se prošetam po Medvednici . To nam je svojevrsan ritual. Prošetamo do Medvedgrada i tamo popijemo kavicu, a po zimi kuhano vino, i onda nastavljamo dalje. Ponekad prema Grafičaru, ponekad prema Tomislavcu , ovisno o volji i vremenu.

Tako smo i prošle nedjelje posjetili Kraljičin zdenec , koji nam je ionako na putu. Kad tamo Črna kraljica i njezini vitezovi , sa starih slika, sišli među običan puk. Srednjevjekovni vitezovi vode borbu za svoju kraljicu, a ona sa oholim smješkom išćekuje pobjednika koji će dobiti njezinu naklonost. Prodavali su se vruči „kostajni“, a bilo je i pive i to crne, baš onak kak meni paše.

Ma , ne, nisu to ljudi iz prošlosti prešli vremenska vrata, neko su Rotary klub Zagreb Medvedgrad i Park prirode Medvednica počeli su projekt obnove i uređenja Kraljičinog zdenca na Sljemenu. Tom prigodom u nedjelju su ondje organizirali cjelodnevni program .Stotine Zagrepčana uživalo je u predstavi Družbe vitezova zlatnog kaleža, odnosno u nastupu Crne kraljice i mačevalačkoj borbi.

Ravnateljica i uprava OŠ Medvedgrad, škole koju pohađa moj sin, zajedno su se s učenicima i roditeljima priključili ovom događaju. Lokacija Kraljičinog zdenca ima iznimne prirodne i kulturne vrijednosti, ali su izvor, klupe i stolovi, a posebno jezero danas u doista lošem i jadnom stanju. Osim što je jezero neprotočno i zagađeno, izvor derutan i neugledan, a ribnjaci presušili, cijeli je okoliš zapušten.

Rotary klub Zagreb Medvedgrad uključio se u tu akciju jer je u svom programu između ostalog orijentiran na tematiku vode te zato što projekt izravno doprinosi kvaliteti javnog dobra i zaštiti okoliša. Radovi na obnovi Kraljičinog zdenca planiraju se početi u proljeće. Kraljičin zdenac biti će uređen prema povijesnoj matrici. Najveći izvor potoka Kraljevca i njegovo korito bit će očišćeni i preuređeni, a vrelo likovno obilkovano. Kameni zid vrela će se rekonstruirati prema prvobitnom izgledu, a postavit će se i memorijalno obilježje.

Predviđeno je da se pokraj izvora nađu i aktualni rezultati analize vode koja će se cijelo vrijeme nadzirati. Očistit će se i urediti jezero i preljevi za uzgoj pastrva. Obnovit će se i ugostiteljski objekt i neposredna okolica. Staze oko jezera će se urediti, a dotični kanal oblikovati i dotjerati prirodnim materijalima. Uz sve to obnovit će se i presušeni ribnjaci



Inaće,nekoć su šume Zagrebačke gore bile i sjedište coprnjica - kažu da su vještice silile mnoge muškarce da ih ponesu na planinu i gledaju kako plešu. Nitko nije smio o tome progovoriti da ga ne bi obrijale i ošišale. U doba lova na vještice, koji se na području Hrvatske, na našu veliku sramotu, odvijao s velikim zakašnjenjem u odnosu na ostatak Europe, kad je drugdje on već davno okončao, stvorene su mnoge priče o paklenim radnjama optuženica upravo na proplancima Medvednice. Vještice su na križanjima odnosile žene na planinu gdje su se one potom obećavale vragu, i same postajući coprnjicama. Tamo su u svojim plesovima i gozbama izvodile zle čini, čak su slale oluje na okolne gradove!

No, najpoznatija mitska stavnovnica Medvednice je Crna kraljica.
Razne legende o ovoj moćnoj vladarici se protežu kroz mnoge hrvatske krajeve. Ona je, primjerice, prema predaji stvorila i Plitvička jezera: nakon velike žege i sparine koja je mučila narod, a ni nebo se ne htjede smilovati i poslati spasonosne kapi kiše, pojavi se na poljani Crna kraljica sa svojom veličanstvenom pratnjom. Ona pošalje silnu kišu, spasi narod od suše, i stvori Plitvička jezera.

Smatra se da je prvotno ova mitska figura nastala iz priča koje su se spredale u narodu o zloj Barbari Celjskoj, sestri Fridricha, glavnog aktera u priči o Veronici desiničkoj, nesretno okončaloj u Velikom taboru. Kažu da je ta Barbara bacala svoje ljubavnike s kula starih gradova u kojima je živjela, a među njima je i Medvedgrad.

Stara legenda kaže da je dala vragu i sebe i Medvedgrad. Kako je poslije zažalila svoje obećanje, htjede prevariti vraga, ali umre s prokletstvom: postala je kraljica zmija. I danas njeno veliko blago, zakopano negdje pod Medvedgradom, čuvaju zmije:

Črna kaljica je, narod pripovijeda, tako prozvana jer je uvijek bila u crno obučena. Bila je zla prema slugama i nitko nije smio ući na njen posjed - Medvedgrad. Ona je imala mnoge zvijeri, a među njima se posebno isticao njen ljubimac - veliki zlokobni gavran, kojima je strašila okolicu. Gavran je bio treniran da napadne one koji su se zamjerili Crnoj kraljici, kopajući im oči i trgajući kožu. Nekad je iz zabave njime maltretirala i svoje sluge.

Kad su Turci harali zemljom i stigli do Medvedgrada, nitko nije htio pomoći Crnoj kraljici da obrani svoj dom zbog njenog groznog ponašanja prema svima. Zato ona pozove vraga i zakune se: - Pukni, vrag, dam ti Medvedgrad! - Vrag se ne odazove njenim ponudama, sve dok ona ne veli: - Pukni, vrag, dam ti Medvedgrad i sebe! - i zaista vrag otjera Turke.

Sad je kraljica htjela prevariti nečastivog, ponudivši dvanaest vjedara zlata onome tko je triput oko tvrđave pronese i tako obrne kletvu. To nikome nije uspjelo, zbog paklenih stupica koje im je sam vrag postavio - pa kraljica bude još i gore prokleta. Kad je umrla, pretvori se u zmijsku kraljicu, a njene podanice čuvaju njeno zlato.
Postoji čak jedna priča da je neki mladić uspio ubiti zmiju što čuva zlato, ali ipak se nije usudio uzeti ga, znajući da je prokleto od Crne kraljice.
Blago je vjerovatno u hodnicima koji povezuju Medvedgrad s crkvom Svetog Marka u Zagrebu, ili nekom drugom gornjogradskom lokacijom. No, nitko više neće prolaziti tim hodnicima, sve dok se prokletstvo ne skine: a to će učiniti onaj tko poljubi veliku zmiju i time je ponovno pretvori u lijepu Crnu kraljicu.
Neki su pokušali, ali u zadnji čas ustuknuli od straha pa se čini da ipak prokletstvo nikad neće osloboditi skrivene hodnike grada

Ulazi u takozvane francuske rudnike. Možda se tuda može doći do skrivenog blaga?? Usudi li se tko?

KEGLIĆ-FEST 2009

Iako radim na nošnji, nisam zaboravila na svoje "pucice" Šestinčanke. I ove godine ,već tradicionalno se održavala manifestacija Keglić Fest koja prikazuje kvalitetan kulturno-umjetnički, sprortsko -rekreativni, glazbeno- zabavni sadržaj gradske četvrti Črnomerec, da se pokaže narodu da se i tu nešto događa.

Osim švelja , koje svake godine imaju svoju izložbu, ove je godine po prvi puta prezentiran ženski zbor.

Žao mi je što nisam mogla slikati svoje pucice na pozornici, ali kako i sama nastupam, ne mogu biti na dva mjesta. Nije nam ovo prvi ovo-sezonski nastup, jer smo već nastupale u Dubravi, ali ovaj repertoar otpjevale smo super. Ne hvalim se ja, nego su to kritike posjetitelja koji su nas gledali i slušali. Cure su složnije no ikad, i spremne za nove nastupe. Na svakom nastupu otpjevamo sve bolje, a treme gotovo da nema, pa je volja i želja za akcijom sve prisutnija. Uskoro navršavamo 1. godinu postojanja ,došle su i nove članice, pa nas je sve više.





Svaki naš nastup i uspjeh , rezultat je rada žena u zboru, njihova volja i ljubav prema pjevanju , društvu i druženju. Naravno da je u prvom planu i naša voditeljica, koja ulaže puno snage i znanja i nas , a rezultat našeg zajedničkog, timskog rada vidi se na nastupu.Prije godinu dana neki nisu vjerovali u nas da ćemo se održati i uspjeti , ali mislim da su sada iznenađeni, što ne kriju.

KOŽULEC

Nakon toliko vremena mogla bih pisati o koječemu. Toliko tema za pisanje i razgovor.
Mogla bih pisati o svojim mislima ,osjećajima i djelima. Mogla bih pisati o mobbing-u koji svakodnevno osjećaju na svojoj koži mnogi građani i radnici RH .
O postupcima frustriranih i duhom praznih ljudi , koji možda misle da imaju novca koliko žele, ali nemaju dušu. Ono najvažnije što čini „čovjeka“-srce i dušu.
O ljudima koji nemaju viziju svoga života , ne vide realan smisao onoga što rade , nego veliku prazninu, veliku jeku unutar svoga bića, veliki jad unutar samoga sebe,veliko ništa. To veliko ništa želi uništiti, progutati , pojesti , ono malo nešto , ali ne može. Jer malo nešto je zadovoljno svojim životom , svojim malim djelima, da je puno veće i jače od one glasne jeke koja plaši , ali ništa ne može , jer prođe kao vjetar kroz kosu,a kad se stiša nastane tišina i mir, a ono malo nešto nastavlja dalje malim , ali sigurnim i veselim koracima dalje .
Ali neću pisati o tome za ne onečistim takvim virusom svoj blog.

Mogla bih pisati o prijateljstvu. Prijateljstvo ima svoju fizičku i psihičku stranu, ima i definiciju A, prema definiciji Vladimira Anića znači : Prijatelj je blizak poznanik s kojim se u druženju njeguju poštovanje, povjerenje i ljubav prema zajedničkim interesima. Odan prijatelj je onaj koji ništa ne stavlja ispred toga prijateljstva. A ,što kad se to dogodi??
Ali neću govoriti ni o tome, nego o onome što ja radim, onome što me veseli i u čemu uživam.

Dakle radi se o mojim radovima. I dalje radim, odnosno trenutno vezem svoju nošnju, a to tako sporo ide. Dovršila sam „fertun“ , a ujutro prije posla vezem „opleće“.



U međuvremenu napravila sam nekoliko suvenira za izložbe koje nam predstoje narednih dana. Ali da razbijem monotoniju počela sam raditi kožulec,ženski šestinski. Nabavila sam kožu i sve potrebno i malo pomalo već se vidi rezultat.



Kožun,kožunec,kožul,kožulec- je posebno lijep dio ženske šestinske narodne nošnje. Svojim bogatim i veselim motivima daje posebnu ljepotu i karakteristiku ženskoj nošnji ali i odaje veselu ćud žena koje su ih nosile. To je prsluk bez rukava od ovčjeg runa iskičen apliciranim kožnatim gubičima poleženim na narodne ornamente veselih oblika i živopisnih boja. S prednje strane okićen je crveno-bijelim „coflekima“ .



U prijašnje vrijeme kožunce su izrađivali seoski krznari i kožari, a ljepota o bogatstvo je ovisilo o njihovim dizajnerskim sposobnostima, iako su svi pratili i poštivali zadane uzorke , koji su se morali pojavljivati i imali su svoju simboliku.


I ja sam htjela iskušati svoje dizajnersko, kožarsko i krznarsko iskustvo i napraviti sebi jedan pravi kožunec da kad bude gotov izgleda ovako.

ENGLEŠKI RUBEC

Podloga za moj blog nije izabrana slučajno. To je zapravo motiv tzv.engleškog rubca koji se nosi na glavi svezan otraga. Kako dugo nisam mogla nabaviti originalan engleški rubac, potraga za njime postala mi je svojevrsna mora. Konačno sam uspjela nabaviti jedan, a kasnije još jedan, malo starinskijeg izgleda,a od silne sreće kaj imam pravi engleški rubec stavila sam uzorak na podlogu svog bloga. Njemu u čast.







Engleški rubec je od crvenog pamučnog materijala ukrašenim zelenim ,žutim i plavim ružama različih uzoraka. Ovi rubci su industrijski proizvedeni,a bilo ih je više uzoraka i svaka šestinčanka ih je birala prema svom ukusu. Iako su ovi rubci bili različiti, imali su neke zajedničke karakteristike.Neposredno do rubova imali su prilično velike ruže,a u sredini su bile sitnije ružice i pužeki. Velike ruže i sitnije ružice bile su odjeljenje uskom žutom prugom koja je išla u četverokut. Taj motiv je novijeg doba i istiće će živim i jarkim bojama, dok su oni stariji bili tamnije crvene boje,zagasitije i nisu imali žutu prugu. Ja imam obje vrste.

engleški rubec sa žutom prugom ...



...engleški rubec bez žute pruge.

ŠESTINSKA NOŠNJA - TVEZE

Starinski porub s kosim bodovima ,tzv.bod ružmarina ,pogodan je za sastavljanje tkanina sa živim porubom.,kad je potreban plosnati šav, kao na šestinskoj rubači i fertunu. Konac mora biti čvrst da ne pukne prilikom zatezanja, a ja sam uzela konac iste boje kao tkanina od koje radim nošnju.

Bod ružmarina - rade se kosi bodovi na oba kraja zahvaćujući iglom mali komadić na krajevima tkanine sa svakim bodom.



Uz donji dio rubače krajevi pola ukrasno su spojeni bodom pripleta ,tzv.tvezama izrađene bijelim pamučnim koncem , koji se posebno lijepo istiće ako je cijela nošnja rađena od žutine.



Prije izrade takvim bodom potrebno je obraditi ukoliko se ne spajaju na živim rubovima. Tkanina se zatim prijemči na tamni omotni papir s ostavljenim razmakom od oko 5 mm do 2-3 cm , ovisno o širini boda. To će osigurati da svi bodovi budu pravilni i da razmak između tkanina bude uredan. Na šestinskoj nošnji se rade tveze tako da se pri dnu malo šire ,dakle oko 2-3 cm. Meni su tveze jedan od najljepših ukrsanih bodova kojim se spajaju tkanine. Cijeloj nošnji daje poseban štih,a takvim se bodom nekad ukrašavalo najfinije crkveno ruho i posteljno rublje viktorijanskog doba.





Na donjoj slici su uzorci starinskih ukrasnih šavova.

IZDRADA ŽENSKE NARODNE NOŠNJE - ŠESTINE

Polako i strpljivo vezem „štukce“. Ide jako polako jer je tkanje tkanine sitno tkano. Zasigurno će mi trebati poprilično vremena da sve izvezem, ali neće mi biti žao potrošenog vremena, jer što se više vidi muštre ,to mi je ljepša.



Kaj su „štukci“? Štukci su dio koji dolazi na prednji dio opleća, a prišije se vodoravno na prsa ispod „krpe“ koja ima jedan dio tkan pretežno crvenim koncem sa malo crne, zelene i ponekad plave boje. Dakle, prednji dio opleća koje sačinjavaju „krpe“ i „štukci“ moraju biti tako sašiveni da izvezenio dio „štukca“ dođu do sredine prsiju, a njihov donji dio seže do ispod pojasa.



Ponekad mi dosadi vezenje, pa sam šivala veće dijelove nošnje.
Prvo sam počela sa „fertunom „ je mi se činilo najjednostavnije.

Fertun ima dvije pole sašivene skupa na ruke šavom ružmarina,a gornji dio koji ide oko struka mora se nabrati na širinu pola struka. Na dvadesetak cm od dna fertuna utkana je ili se prišije tkana parta.



na gornjoj se slici vidi vez ružmarina. Kad se veze tim bodom pole su spojene tik jedna uz drugu i nema nikakvog zadebljanja šava i sl. Kao da je sašiveno neveidljivim bodom.



Rubača je sašivena od 4 duljine platna zvane pole, koje se mjere od sredine leđa do ispod koljena. Pole se također spajaju na ruke bodom ružmarina i obrube na ruke ili na mašinu. Na prednjoj poli u gornjem dijelu razreže rasporek. Nakon toga se gornji dio rubače nabere u nabore ,tako da širina bude iste širine kao kiklišće – gornji dio rubače, koji se također veze, ali do te faze još nisam došla.

ŠESTINSKE AMBRELE

Na internetskim stranica pišu o šestinskoj ambreli ovak: Šestinski kišobran je dio šestinske narodne nošnje karakteristične za okolicu Zagreba. Nošnja je bila u upotrebi do 60-tih godina 20. stoljeća, a od tada polako nestaje iz svakodnevnog života.
Šestinska nošnja se danas uglavnom nosi na raznim priredbama i svečanostima, a najviše u folklorne svrhe.
Šestinski kišobran pak zadržao se do danas i prepoznatljiv je suvenir grada Zagreba.

I to je istina. Ali to je sve što pišu o šestinskoj ambreli. Mnogi ne znaju ni kako izgledaju šestinske ambrele. A, neki ne znaju kaj je to ambrela.Jedva da znaju kakve su boje, jedino ako se tko uspije sjetiti da se nekavi crveni kišobrani vrte tam na Dolcu na drvenom kolcu odoljevajući svakoj kiši, oluji, ali i žarkom suncu. Ali njih nitko ne primjećuje, jer oni su tu zato jer jesu, jer su tam oduvjek bili. U današnje vrijeme jeftinih ,na sklapanje , šarenih i jednobojnih kišobrana malo tko zna kako je lijep crveni šestinski kišobran ,na drvrnoj dršci kao da je sunce obrubljeno dugom.


Da ,upravo tako, duga se prelila preko sunca da oboji kišu . Ispočetka je to bio sasvim običan kišobran , kao i svi ostali. Crn, taman i dosadan, jer svi su kišobrani bili takvi. Služili su samo jednoj potrebi, da zaštite Šestinčane od kiše i vjetra, zato su bili veliki. Legenda kaže da je tako bilo sve do jednog dana kada je mladi Jankić došao svojoj Janici reći kak ju voli. Sakriveni od kiše ispod velikog crnog kišobrana mladić je svojoj dragoj izjavio iskrenu i vječnu ljubav .Njihove su se usne srele,a snaga njihove ljubavi obojala je kišobran u crveno. Od toga sretnog dana crn i neugledan kišobran postao je crven kišobran obrubljen dugom . Eto tako je nastala šestinska ambrela. Od toga dana Šestinčani imaju svoje ambrele. Danas se šestinske ambrele mogu kupiti u suvenirnicama, ali nisu original, a mogu se kupiti kod kišobranara koji naprave originalne ambrele .Šestinčanke imaju ambrele ne samo kad pada kiša, nego i kad sunce sja,umjesto suncobrana. Osobito kad smo u nošnji na nekom nastupu ili izložbi.Naravno i naši Šestinčani,jer to je kišobran za dvoje. Najljepše ga je vidjeti gdje je mnoštvo ljudi, kad cijelo društvo ide u nošnjama primjerice , na Bistricu. Rascvjetane crvene ruže , da svi znaju da su to Šestinčani i kišobrani iz Šestina.

Najljepši je kišobran onaj iz Šestina, kaže Ivek iz pripovjetke Šestinski kišobran Nade Iveljić,a Gabi Novak pjeva :
Šestinske ambrele
črlene fele
kak klinčeki se njišu.
Šestinske ambrele
mami bi štele pofarbati kišu.
Na drvenom kolcu
se ziblu na Dolcu
najlepše rože grada.
Šestinske ambrele
črlene fele
Zagreb vas ima rada.


Ali ima još jedna vrsta šestinskih ambrela, one kaj se mogu obući. Bila je to jednstvena ideja Švelja. Jednoglasno smo se složile da sve imamo iste suknje koje ćemo nositi na izložbama kada nismo u nošnji. Trebala nam je jedinstvena , prepoznatljiva nota. Originalan etno - design.Kaj ima prepoznatljivije od šestinske ambrele. Tak je to bilo. Ja sam svim šveljama sašila kiklje, crvene sa prugicama kakve ima šestinska ambrela. I sad kad se sve obućemo , svi znaju da idu Šestinske švelje. (kud njihova noga prođe...).

Šestinčanka i ja imamo malo lepršaviji model,



a ostale pucice više, onak gospodske ravne, ali ipak iste.



Dakle ideja je pala, nacrtala sam modele i šivala turbo brzinom (kak i inaće) , jer su suknje trebale biti gotove za dva tjedna, da ih imamo na našem Šestinskom danu. Tak je i bilo, jedna proba je morala biti dosta, nema milosti. Etno motivi i etno design. Ni Oscar de la Renta se nebi zmislil tak nekaj.Kaj Lagerfeld ?! Njega da i ne spominjem.

ZAGREB NA KIŠI

ŽENSKI ZBOR - HSPD SLJEME - ŠESTINE , ZAGREB

Završio je Šestinski dan i to vrlo uspješno( vidi: www.hspdsljeme.hr ).

Službeno , tim danom završava i naša radna sezona i članovi društva mogu na zasluženi odmor. Kuda koji , mili moji. Neki na more , neki u gore, a neki doma u lavore.Naravo svi na odmor osim Švelja, one su na Smotri folklora. Opet niš od odmora!!

Dakle, da ne cendram ,posvetiti ću koju riječ o ženskom zboru. Završila je prva sezona koju smo obilježile nizom nastupa , a kako nam je ovo ipak prva sezona , zadovoljna sam ishodom.

Prošlo sam ljeto lijepila plakate po svom kvartu i pozivala žene, majke i djevojke da dođu pjevati u naš novo -osnovani ženski zbor, koji nije imao članica. Zanimlijivo, ženski zbor bez pjevačica. Svaki stup u Mikulićima, Lukšićima , Šestinama i okolici bili su obljepljeni plakatima s pozivom . Neke su žene vidjele te plakate i došle , neke sam ja nagovorila,a neke je naš predsjednik Božo doslovno dovukao za rukav. Neke došle i odustale, neke došle i ostale.Ostalo nas je 17.

Znam da je ispočetka ( i na kraju ) nekima bilo naporno, jer ne pjevamo lagane dječje pjesmice, ali vidjevši raspoloženje i ozarena lica mojih pucica nakon nastupa , trud se isplatio i mislim da ima nije žao što su došle i ostale. Prvi nastup nam je bio 29.11.2008. na 2. Izložbi švelja . Iako se osjetila trema u glasovima, brzio su nam gledatelji oprostili jer ipak nam je prvi put.

Dugogodišnja je tradicija da naše društvo svake godine na "Štefanje" ima koncert nakon Mise u crkvi sv.Mirka u Šestinama, 26.12.2008. , te je godine po prvi puta je nastupio ženski zbor, što je bio veliki uspjeh. Crkva je bila puna Sljemenaša i koncert će ostati dugo zapamćen.

Opet po prvi puta su Sljemenašice ,Šestinčanke,nastupale na Prigorskom danu , u Lisinskom, s domoljubnom pjesmom Domovini.
Bile smo i na Okiću, u Repišću na nastupu na danu Okićke trešnje, ali mislim das nam je ipak bilo najljepše ovosezonsko iskustvo – put po Bosni. Put je bio naporan, ali zajedničko druženje i još bolje upoznavanje nema cijene. Postale smo si tak nekak bliže i dobile volju i želju za još bolji rad i trud. Na Šestinskom danu otpjevale smo dvije pjesme, a po pljesku prisutnih gledatelja ( i zadovoljnom pogledu naše voditeljice Marije) , prošlo je super.

Ja osobno pjevam od kad znam za sebe ,a u zboru pjevam od svoje 7 godine.Iz takve sam pjevačke obitelji. I moj otac je pjevao i imao predivan glas, a i svirao je sve duhačke instrumente, a bio je i član jednog puhačkog orkestra u Zagorju. Kad to uđe u krv, bez toga nema života. Ne mogu zamisliti svoj život bez pjesme , muzike i ljudi s kojima sam okružena.

Početak je bio naporan i mislila sam da ne bu niš s toga, ali nisam dala da odustanu. Ne smijem se sjetiti prvog oblaćenja nošnji. Rašćerupale su me,i jedva sam preživjela .

Iako znam tehnike disanja i „izvlačenja“zvuka , naštimavanja glasa i ostalog glasovnog treninga , ponekad mi je naporno . Onda mogu zamisliti kako je tek naporno ženama koje nikada nisu pjevale u zboru , koje ne znaju note, ali vole pjevati i imaju volje naporno raditi. Cure su dolazile i po kiši , snijegu i vrućini i ništa ih nije sputalo. Ali ,trud se isplatio, i čestitam svim svojima pucicama na uloženom trudu i pretrpljenim mukama, ali i na uspjehu koji smo postigle. Pogotovo što u početku ( ali ni sada ) nismo imale podršku muških članova. Rekše , koliko se sjećam, da nećemo uspjeti,da to mi ne možemo. Bijelo su nas gledali kad smo rekle da idemo na Prigorski dan , i da nismo spremne i da ...bla...bla...bla...(ha, muška ljubomora ), ali svaki naš nastup potvrdio je upravo suprotno.
Sme mi babe z Šestina ili nisme!!

Moja velika zahvala usmjerena je i prema našoj mladoj i lijepoj voditeljici koja je uspjela , svojom strpljivošću i znanjem , stvoriti pravi ženski pjevački zbor i postaviti nas na noge i dobar glas.

Eto, na jesen krećemo dalje u nove pobjede. Imamo u planu neke nove pjesme od kojih će jedna biti iznanađenje , a imam tako veliku želju da je naša voditeljica obradi i napravi aranžman za naš zbor, jer ta je pjesma sudbinski stvorena upravo za naš ženski zbor. Ali, o tome kad dođe vrijeme. Nadam se da će nam se priključiti još pucica svih uzrasta i glasova.

Opet ću ja obljepiti Šestine i okolicu (širu i bližu) plakatima i pozivima.

HSPD SLJEME - ŠESTINE , ZAGREB , ŽENSKI ZBOR

Kaj da vam velim. To su moje pucice. Slike govore više od riječi.

BOSNA SREBRENA 29. - 31-05.2009.

Kao što sam već spomenula , bili smo na turneji po srednjoj Bosni.
Zamisao je bila da prođemo putem kojim je 1993 godine prošao konvoj velike humanitarne pomoći nazvan Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu.
Tada je put Trajao je 14 dana, a u Novoj Bili dočekan je sa suzama radosnicama i s do neba velikim "Hvala"!. Konvoj su pratili državnici, veleposlanici, fratri, medicinari, humanitarci, novinari, kulturni i javni radnici, vozači.
Među njima su bili i članovi našeg društva, te je osnovna misao bila da se prisjetimo tih teških patnji hrvatskog naroda u to vrijeme.
Naše je putovanje bilo ipak kraće, 3 dana, ali bilo je zanimljivo, pogotovo početak, jer krenuli smo „na poprek“ preko Samobora. O tome detaljnije na Šeštinčankinom blogu.
Atmosfera u autobusu je bila vesela. Bilo nas je nešto preko 60 ljudi i tko je htio spavati, sumljam da je uspio. Dok tamburaši sviraju i pjesma se ori, nema spavanja.
Najviše me veseli što su moje zborašice, moje „pucice „ prvi put putovale izvan granica zemlje na nastup za koji su se tako odgovorno i s voljom pripremale. Pjevale smo u Fojnicama u samostanu, a glavni nastup bio je u Novoj Bili za vrijeme Mise, a potom smo održale koncert . Iako pjevamo tek jednu sezonu, odradile smo to vrlo odgovorno, i mogu reći profesionalno.
Naravno da i je i muški zbor odradio sve savršeno, ali njih ne hvalim previše ( da se ne pokvare ) , jer oni su tu „doma“.
Iako smo prošle godine ,prilikom posjete Plehanu, prošli kroz posavlje, ponovo me šokirao izgled toga kraja. Nakon toliko godina i dalje su hrvatske kuće porušene i neobnovljene. Ne radi se samo o jednoj ili dvije kuće, nego o cijelim selima. Nekad onako lijep i bogat kraj , sada je tek ruševina. To je ostavilo dubok dojam na mene, i nikako se ne mogu osloboditi tih slika.
Zanimljiva mi je bila Zenica, ne samo radi industrije i takvog krajolika. Prolazili smo uz jedan dio gdje su se vidjele zgrade, na kojima mi nekaj ne štima. Čudne su, ali ne kontam kaj ne štima. Kad bolje pogledam, a to ljudi suše rublje na prozorima i balkonima. Moram reći da ipak ljepše izgledaju zgrade bez toga.



Posjetili smo Kraljevu Sutjesku gdje se nalazi veliki franjevački manastir sa crkvom. Nakon sivila i turobnog krajolika industrijskog Kaknja, ulazimo u posve novi svijet. Kao da ulazimo u prošlost u vrijeme bosanskih kraljeva dinastije Kotromanjića Tomaša i Tvrtka.



Kao da čujemo plač posljednje bosanske kraljice svete Katarine, koja neutješno plaće za svojim djecom koju su oteli Osmanlije . Zapisano je da su njena djeca odvedena u Istanbul, gdje je njen sin preobraćen na islam te je postao značajna osoba,ali ih ona nikada više nije vidjela. Osmanlije u zauzele tvrđavu Bobovac, a Katarina je izbjegla u Rim, gdje je i umrla. Iznad samostana tamna šuma obavijena maglom, a kiša koja je padala , kao da i dalje pokazuje neprežaljenu tugu i bol. Zato ovdje žene kao znak te žalosti u svojim tradicionalnim nošnjama pokrivaju glavu crnom maramom.



U ovom selu je i Dusper kuća koja je najstarija kuća u centralnoj Bosni , a potiče iz ranog 18-tog stoljeća. Kuća je nacionalni spomenik i nalazi se pod zaštitom države. Restauracija još uvijek nije dovršena ,ali je kuća ipak otvorena za javnost i predstavlja izvanredan primjer autentične bosanske arhitekture. Žao mi je što mi nismo uspjeli vidjeti unutrašnjost.



U sred Lašvanske doline, na rijeci Lašvi, smjestio se gradić Vitez,gdje smo odsjeli u hotelu. Malo smo vidjeli od toga gradića, je nam je vrijeme bilo knap, ali se nadam da će biti prilike i za bolje razgledavanje.U povijesti Vitez je malo poznat, iako se nalazi u blizini rimskoga naselja Mošunj s ostacima starokršćanske bazilike. Rimokatolička župa je osnovana 1861. Vitez je poznat po vojnoj industriji i to je jedan od bitnih razloga zašto su se za njega vodile žestoke borbe. Danas je vitez obnovljen i lijep gradić, i gotovo ničim ne pokazuje strahote rata.
Kažem gotovo ničim, jer ipak ostaju duboki tragovi boli koji se nikada neće zaboraviti. Oni ostaju u mislima ljudi i njihovim srcima. Jedan od tih rana je mjesto pogibije osmero nedužne djece, koji se poginuli na igralištu od jedne jedine granate, koja je pala toga kobnog dana na taj grad.





u središtu Bosne, nalazi se povijesni gradić Fojnica. Nismo baš puno vidjeli , jer smo kasno stigli i bila je kišna noć, ali na vrh brda podignut franjevački samostan koncem 14. stoljeća, s crkvom tada posvećenom sv. Mariji. Trebalo nam je dosta daha da s punom prtljagom se popnemo do crkve. Tamo smo nakon mise održali koncert. Muški , pa ženski zbor u pratnji tamburaša
U kulturno povijesnom smislu Fojnica je biser kulture bosanskih Hrvata. Samostanska knjižnica posjeduje bogatu zbirku filozofskih, teoloških, povijesnih, medicinskih i drugih djela. U njoj je 13 inkunabula, a cijela Bosna i Hercegovina posjeduje ih tek 63. Važna je zbirka djela bosanskih franjevaca na bosančici, hrvatskom i latinskom jeziku.
Nova Bila je bilo naše glavno odredište. Neću pričati o strahotama rata jer ne mogi ni zamisliti osjećaje boli , patnje i straha koje su ti hrabri ljudi proživljavali, a orestrašno je bilo vidjeti film o proživljenim strahotama. Mnogi su tada ostali bez domova i najmilijih, pa su se raspršili po svijetu, katolički svećenici dodaju:
"Odvođenje iz kuća i stanova, pritvaranje, maltretiranje, ubijanje, paljenje domova, što se u pojedinim slučajevima još uvijek događa, unosi strah, nesigurnost i nemir među sve nas. Unatoč tome potičemo vas na još žarču molitvu i pouzdanje u Boga, kako bi nam dao snage da izdržimo i prebrodimo sve sadašnje kušnje.



U Novoj Bili prisustvovali smo svetoj Misi, da raspirimo guruči plamen ljubavi i molitve kako se nikada više ne bi ponovile ovakve strahote. Članovi muškog zbora pjevali su Misu, a ženski zbor pjevao je s pukom . Nakon Mise otpjevali smo svoje setove pjesama, i prema reakcijama okupljenih bili su iznenađeni. Ne samo nastupom i izborom pjesama, nego izgledom kad smo se pojavili u našim bogatim nošnjama. „Začrlenila „se Nova Bila, ali ne od krvi i straha kao prije 15 g., nego od crvene boje ljubavi prema Bogu i hrvatskom narodu.





Nadam se da nam to nije posljednji posjet Bosni, jer je preljepa i bogata svojom tradicijom, prošlošću i krajolikom. Žao mi je da nismo posjetili Travnik,onaj Andrićev Travnik, jer tamo mi živi ujak kojega nisam vidjela od malena. Vihor rata dotaknuo je i njegov život i okrenuo ga u neželjenom i neočekivanom smjeru. Posljedice preživljenih strahota ostavile su traga .Prvi posjet Travniku i ja ću ga naći, ali o tome u drugoj priči

RUČNI RADOVI

Dugo me nije bilo, ali to je samo znak da radim. Mnogo značajna događanja su se događala, pa je bilo i puno rada. Kao prvo Šestinske švelje imale su izložbu na Markovom sajmu na Jelačićevom „placu“. Dobile smo nevjerojatnih 40 cm prostora na izložbenom stolu. Za broj naših radova fakat impozantna metraža. Ali nema veze, složne Švelje naprave „nered“ i „buku“ i na tako malom prostoru.
Dakle trebalo je pripremiti nekoliko „friških“ radova. Ovu sam sezonu obilježila sa novim dizajnom ženskih torbica, stvorenih upravo za ljetne dane, a sve u već prepoznatljivom etno-stilu.

ŠESTINSKI LAJBEK

S obzirom da nam se bližio dugo očekivani put u Bosnu, želja mi je bila , konačno završiti „lajbek“. Kako god da se radovi bliže kraju, uvijek izroni nešto novo što trebam dodati, popraviti ili dovršiti. Moram priznati da mi je od svih radova bilo najteže prišiti podstavu. Prvo radi toga što je podstava od čvrstoga materijala , da bi lajbek stajao ravno i čvrsto, kako bi se vidjeli svi detalji, a radi toga da mladi Šestinčani izgledaju ponosno i stasito. Osim toga , uspjela sam naći rješenje za srebrne gumbe, kojih ima poprilično . Zapravo , najvažnija stvar je da sam htjela završiti lajbek prošli tjedan da bi ga moj sin mogao prvi puta nositi na nastupima u Bosni. Iako su mi prsti puni rupa od uboda igle, i iako sam se budila u pola 5 ujutro da bih ga šivala prije posla, jer nakon posla sam imala intezivne probe sa svojim zborom, uspjela sam ga dovršiti.

PROBE ŽENSKOG ZBORA

Kao što sam spomenula, imala sam intenzivne probe sa zborom. Moje „pucice“ su bile vrijedne i ozbiljno prijenule poslu, jer nas je očekivao nastup u Bosni , 30. I 31. 05., a osim toga pripremamo se za skorašnji Šestinski dan , koji će biti 04.07.2009. Želimo da se u bijelom svijetu pokažemo u najboljem svjetlu . Neka ljudi vide kako se kod nas pjeva, a zna se da je domaća publika najkritičnija. Zato , posla imamo. Red , rad i disciplina !!!